Zašto je važno odgovorno se ponašati prema prirodi?

ŽIVI ZELENO

Prenosimo zanimljiv članak o tome kako nemar može dovesti do toga da jedno lijepo naselje može biti nagrđeno neodgovornim bacanjem otpada u prirodu

Desetak kilometara sjeverno od Mostara nalazi se mjesto Vojno. Smješteno je između Raške Gore i desne obale rijeke Neretve ili točnije, desne obale Mostarskog jezera. Kada s magistralnog puta M-17 ulazite u Vojno, s mosta se pruža prelijep pogled koji vas niz dolinu Neretve u čiste i sunčane dane vodi do prvih obrisa Mostara.

Samo naselje Vojno prepuno je lijepih kuća, vikendica, uređenih dvorišta i zasijanih njiva, a na ulazu u naselje iz tog pravca dočekaju vas table s natpisima koji vas obavještavaju da vam je između ostalog na raspolaganju i vožnja kajakom.

Međutim, s južne strane, iz pravca Mostara, u Vojno vas uvodi uska, vijugava i rupa prepuna cesta, a mnoštvo tabli na koje ćete s te uz obalu zelene vode naići, nose nešto drugačije poruke. Na tim tablama, naime, istovremeno stoji poziv i upozorenje, ali i nagovještaj da se čovjek spram prirode, svoje okoline i na kraju i samog sebe ni u ovom dijelu Bosne i Hercegovine ne odnosi na način na koji bi trebao i morao.

No, u podnožju tog istog drveća, slike su koje svjedoče da ljudi ipak ostavljaju svoje smeće svojoj prirodi. Tako je duž čitave plaže formirano bezbroj malih divljih deponija nastalih ničim drugim do bacanjem otpada od strane onih koji su dolazili i dolaze u tu istu prirodu, na te iste plaže na obali Neretve.

Gomile plastičnih kesa prepunih svega i svačega, dijelovi automobila, plastične i staklene boce svih vrsta i namjena, konzerve, upotrijebljena higijenska sredstva, odjeća, obuća, životinjske kosti i tko zna što još “šareni” su podsjetnik da je naša svijest o očuvanju okoline u kojoj živimo u suštoj suprotnosti od ljepote zelene vode i njenih obala. I koliko je nestvarno lijepa priroda u ovom dijelu Hercegovine, ništa manje nestvaran je i prizor gomila otpada koji je čovjek ostavio toj istoj, svojoj prirodi, svojoj okolini i samom sebi na dar.

No, kada je Vojno u pitanju to nažalost nije sve. U unutrašnjosti naselja nalazi se velika divlja deponija čvrstog otpada “skrivena” iza vještački nastalih velikih nanosa zemlje.

Ova divlja deponija prostire ne više od stotinjak metra daleko od obale Neretve, gdje se na relativno maloj površini nalaze velike količine kako komunalnog otpada nastalog u domaćinstvima, tako i industrijskog ili proizvodnog, i građevinskog čvrstog kabastog otpada.

Od starog odbačenog namještaja, organskog otpada, automobilskih guma, ostataka nastalih izgradnjom ili rušenjem objekata, bijele tehnike, kartonskih i limenih kutija, kanti i kanistera od raznih vrsta mašinskih i jestivih ulja preko svih vrsta kemijskih sredstava, vreća punih nepoznatog sadržaja, gomila isječenog granja, dijelova raznih vrsta mašina, dječjih igračaka, osobnog higijenskog otpada, najlona, papira, te neizostavno i stotina plastičnih boca kojima je pored ostalog skoro u potpunosti prekriveno i jezerce formirano u sredini deponije.

Divlja deponija u Vojnom upravo je onakva kakvom i struka najčešće opisuje ovakva mjesta a koja se najčešće formiraju u neposrednoj blizini naseljenih mjesta, često uz sama riječna korita. Kao takva najčešće nisu ograđena i česta su “hranilišta” ptica, divljih ali i domaćih životinja i insekata. Pored toga, nerijetko ih pretražuju i sami ljudi riskirajući tako svoje zdravlje ali i sigurnost.

Kuće i čitavo jedno vikendaško naselje nalazi se tik uz deponiju. Većina mještana i vikendaša s kojima smo imali priliku razgovarati rezignirano je niskom sviješću ljudi kada je njihov odnos spram okoline u pitanju, ne samo u Vojnom već i načelno, u čitavoj Bosni i Hercegovini.

Jedan od takvih je i Josip, čija vikendica se nalazi u neposrednoj blizini divlje deponije uz samu obalu rukavca koje na tom mjestu tvori Mostarsko jezero. Josip tako kaže da je, što se tiče prirode, Hercegovina, i Bosna i Hercegovina uopće, predivno mjesto za život, ali da je svijest građana o održavanju svoje okoline čistom na veoma niskom nivou. Kako smo imali priliku i da se uvjerimo, Josip okolinu svoje vikendice održava čistom i uređenom ali nas i upućuje da se uvjerimo da nedaleko od njegovog posjeda, kako je rekao, “dolaze ljudi i privatne firme i istresaju smeće i bacaju sve živo”.

Na pitanje kako se formirala divlja deponija o kojoj smo govorili i kako uopće riješiti pitanje divljih deponija u Bosni i Hercegovini, Josip nam nije znao dati precizan odgovor, ali nam je skrenuo pažnju da u naselju nema kontejnera za čvrsti otpad iako su mještani, kako navodi, pisali inicijative s tim zahtjevom.

Našeg prvog sugovornika pitali smo i kako građani mogu uticati da se stvari promijene na bolje, a za Josipa je rješenje u “malim sitnim koracima” koje svako može poduzeti:

“Građanin može uticati…Evo vidite, ja sam poduzeo jedan mali sitan korak jer održavam ovo čistim. Znači kad pođem kući uzmem vrećicu od smeća, zavežem je, stavim u prtljažnik od vozila i odvezem, pošto ovdje nema kontejnera, odvezem u grad i bacim” rekao je Josip naglašavajući da je, kada je asfalt, voda i električna energija u pitanju u njegovom naselju, lokalna zajednica uradila svoj dio posla.

Podsjećajući još jednom da se nalazimo na jedno predivnom mjestu, Josip je naglasio da ga “treba čuvati i održavati i za nas i za buduće generacije”, te za kraj poručio da nam treba malo bolja ekonomija, da narod živi, da je ekonomski prosperitet, da ima malo više firmi, da ljudi ne idu, da ostaju, a što se tiče prirode i ovoga svega- ja ne znam što treba više čovjeku”, zaključio je Josip.

I naš drugi sugovornik, mješatin iz naselja Vojno, Jozo Šunjić smatra da kada je odnos spram okoline u pitanju svijest građana nije razvijena, da ljudi bacaju smeće okolo, ali da “u svakom slučaju sistem dozvoljava da se tako nešto radi” te dodaje:
“Da dobre kazne plate građani bi se vjerojatno osvijestili jer najvjerojatnije je samo to, a ovdje nema svijesti građana a sustav i tako i tako ne postoji.”
Šunjić i ističe važnost reciklaže ali i spaljivanja otpada te skreće pažnju na problem plastičnih kesa, podsjećajući da se u razvijenim zemljama plastične kese izbacuju iz upotrebe:

“U razvijenim zemljama izbacuju te vreće. Na primjer štofane vreće, možeš je oprati dvadeset puta i upotrijebiti. A ovo, pogledajte kad vidite ovo lijepo “cvijeće” po ovom drveću na svakome visi po 20 plastičnih vreća to je stvarno užas”, poručio je Šunjić.

Naš treći sugovornik. Živko iz Mostara uživao je u pecanju na obali Mostarskog jezera kada smo ga prekinuli pitanjem o problemu odlaganja otpada. Odgovor koji smo dobili otkrio je jedan drugačiji ugao gledanja na stvari. Naime, pokazujući nam u pravcu lokacije deponije “Uborak” koja se nalazi s druge strane Mostarskog jezera, Živko je ustvrdio da zbog toga što se na Uborku “ne može odlagati smeće onda ga baca narod svugdje”.

Upravo su dešavanja u i oko deponije Uborak kod Mostara samo jedan od primjera da pristup nadležnih institucija pitanju odlaganja otpada u BiH nije onakav kakav bi morao i trebao biti.
S druge strane, na primjeru Vojnog jasno je i da dobar dio odgovornosti pada na leđa samih građana koji prije svega moraju mijenjati svoj odnos spram očuvanja okoline, ali i u isto vrijeme uticati na odgovorne institucije da urade svoj dio posla.
Naselje Vojno nažalost nije jedino mjesto gdje je odnos čovjeka spram prirode i svoje okoline uopće u suštoj suprotnosti s njenom ljepotom, u što ćemo se uvjeriti obilazeći i neka druga mjesta u BiH, jednako lijepa ali i jednako zatrpana čvrstim otpadom.
I kao što to jedan od naših sugovornika reče, Bosna i Hercegovina je predivno mjesto za život, pitajući se što tu još čovjeku treba osim malo pažnje prema tom istom, predivnom mjestu.

Piše: Denis Čarkadžić / Hercegovina.in